Ljubičaste misli

I baš kada je decembar upleo prste u krošnje drveća, pojaviše se neke ljubičaste misli. Onako šućmuraste, sa slatkastom notom i nemarnim izgledom kreveta ujutro. Dočekala ih je raširenih ruku; čak joj je i laknulo. Kao da ih je očekivala. Punu sedmicu provede ninajući to, iz mašte rođeno čedo, hihotajući se svako malo kao ludo zaljubjena tinejdžerica i diveći se njihovim čudima. Upijala je svaki miris, svaku boju, svaki zvuk. Sebično ih je čuvala za sebe, opravdavajući se mišlju da ljubičasta definitivno ne stoji svima. Tepala im je i gugutala, opijena trcima što joj obuzimahu tijelo baš svakog momenta provedenog s njima, sve dok jednog jutra, još pospana i nevjerujući sama sebi, ne uspje da ih nađe tamo gdje ih je prethodne noći s toliko pažnje spremila.

Komentariši