Hodala je, tako, bosonoga po travi. Rub iznošene crvene haljine mutio je maglu. Drhtala je, ali je nastavila odlučno koračati. Stigavši, spustila je korpu i počela trgati cvijeće. Mrzila ga je. Mrzila je to prelijepo, raznobojno cvijeće. Mrzila je miris bezobličnih sjena koji se mješao sa tim nježnim mirisom. Mrzila je hladnoću betona i zveket kovanica. Mrzila je poglede, poglede mržnje i sažaljenja koje je trpila svaki dan. Mrzila je čak i pozdrave, zalutale pozdrave, kako ih je zvala. Pozdrave onih koji su mislili da je poznaju. Ha, poznaju. Pozdrave figura koje je put nosio baš pored njene korpe pune cvijeća i onog malo što je ostalo od njenog ponosa. Tada bi, od nerovoze, spustila glavu, pomilovala koju laticu i promrljala nešto što je trebalo biti odgovor koji niko ne bi čuo. Mrzila je kako se osjećala. Sram, ljutnja, bol. Sve to za nekoliko kovanica. Nekoliko kovanica dnevno. Da li je uopšte vrijedno toga? Naravno da jeste, prekorila se. Još samo malo, izdrži još samo malo, ponavljala je dižući sada već punu korpu. Još malo i više nećeš osjetiti hladnoću trotoara, već toplinu. Toplinu svojih novih cipela.
Još samo malo
