Ah, ovo zimsko doba godine. Još jedan kraj i još jedan početak. Romantična svjetla, prelijepi ukrasi, mnogo mamurnih ljudi, leda po prozorima i djece koja se vesele Djeda Mrazu. Pokušavam zapamtiti osjećaj potpunog veselja i punog srca dok mi vjetar mrsi kosu. Osjetim miris novih avantura i uzbuđenja koja me čekaju u zraku. Nova stranica….
I baš kada je decembar upleo prste u krošnje drveća, pojaviše se neke ljubičaste misli. Onako šućmuraste, sa slatkastom notom i nemarnim izgledom kreveta ujutro. Dočekala ih je raširenih ruku; čak joj je i laknulo. Kao da ih je očekivala. Punu sedmicu provede ninajući to, iz mašte rođeno čedo, hihotajući se svako malo kao ludo…
Volim zagrljaje. Ne mislim fizički. Mislim na zagrljaje kada zagrliš nekom srce i taj neko se osjeća kao da je popio toplu šoljicu čaja. Kada zagrliš čitav svemir, čitavo postojanje osobe. Kada zagrliš karakter, odluke, riječi, sve ono što ta osoba jeste. Ne mogu se odlučiti da li je ljepše grliti ili biti zagrljen. Dati…
Hodala je, tako, bosonoga po travi. Rub iznošene crvene haljine mutio je maglu. Drhtala je, ali je nastavila odlučno koračati. Stigavši, spustila je korpu i počela trgati cvijeće. Mrzila ga je. Mrzila je to prelijepo, raznobojno cvijeće. Mrzila je miris bezobličnih sjena koji se mješao sa tim nježnim mirisom. Mrzila je hladnoću betona i zveket…
Ako sjedneš i razmiliš o svemu, shvatit ćeš da ustvari nije bitno koliko leda je okovalo tvoje srce, niti koliko je težak tvoj korak. Nije bitno ni zašto se u tvojim očima ne oslikava nebo, niti zašto zvijezde ne sjaje onim sjajem. Zaista nije bitno ni zašto glumiš da si sretna, niti zašto te nije…