Dreamer's wishes

You're the sky and I'm the moon.


01.01.2017.

Novi početak

Ah, ovo zimsko doba godine. Još jedan kraj i još jedan početak. Romantična svjetla, prelijepi ukrasi, mnogo mamurnih ljudi, leda po prozorima i djece koja se vesele Djeda Mrazu. Pokušavam zapamtiti osjećaj potpunog veselja i punog srca dok mi vjetar mrsi kosu. Osjetim miris novih avantura i uzbuđenja koja me čekaju u zraku. Nova stranica. Nove šanse. Novi ljudi. A baš onda kada je došla, ostavila me je potpuno praznom. Nekako tužnom, iako ono što osjećam ustvari nije klasična tuga. Više kao razočarenje s primjesom tjeskobe. Toliko ljudi koji su mi prirasli srcu u protekloj godini vjerovatno više nikada neću vidjeti. Taj highlight godine: tri mjeseca u drugoj državi, gdje sam svako jutro pila kafu na balkonu s pogledom na to divlje more, sa još sedam nevjerovatnih ljudi s Balkana. "Naša Hanica". Da, naravno, opet mogu otići u svoj stančić, ali nikada više neće biti baš isto. Toliko nevjerovatnih razgovora sa tako inspirativnim ljudima, toliko zagrljaja, poljubaca, momenata, osmijeha, suza, riječi, šansi, obećanja i gradova. Šta bi bilo da sam možda rekla to malo drugačije ili odbila ponudu? Šta bi bilo da sam se možda malo više potrudila, da li bi opet postali stranci? Šta da sam iskoristila svo svoje vrijeme na puno bolji način? Šta da.. šta bi bilo da..šta ako..I tako sam danas, pored obaveza , pretrpana i tjeskobom za koju nemam neko racionalno objašnjenje. Nadam se da se osjećate optimističnije od mene. Sretna Nova godina.

18.12.2016.

Ljubičaste misli

I baš kada je decembar upleo prste u krošnje drveća, pojaviše se neke ljubičaste misli. Onako šućmuraste, sa slatkastom notom i nemarnim izgledom kreveta ujutro. Dočekala ih je raširenih ruku; čak joj je i laknulo. Kao da ih je očekivala. Punu sedmicu provede ninajući to, iz mašte rođeno čedo, hihotajući se svako malo kao ludo zaljubjena tinejdžerica i diveći se njihovim čudima. Upijala je svaki miris, svaku boju, svaki zvuk. Sebično ih je čuvala za sebe, opravdavajući se mišlju da ljubičasta definitivno ne stoji svima. Tepala im je i gugutala, opijena trcima što joj obuzimahu tijelo baš svakog momenta provedenog s njima, sve dok jednog jutra, još pospana i nevjerujući sama sebi, ne uspje da ih nađe tamo gdje ih je prethodne noći s toliko pažnje spremila.

07.12.2016.

Ah ta nauka

Volim zagrljaje. Ne mislim fizički. Mislim na zagrljaje kada zagrliš nekom srce i taj neko se osjeća kao da je popio toplu šoljicu čaja. Kada zagrliš čitav svemir, čitavo postojanje osobe. Kada zagrliš karakter, odluke, riječi, sve ono što ta osoba jeste. Ne mogu se odlučiti da li je ljepše grliti ili biti zagrljen. Dati dio sebe ili osjetiti dio nekoga. Znati grliti je umjetnost. Ne previše jako, da se zagrljeni ne osjeća kao u kavezu ili previse skučeno, iskontrolisano, a ne ni previše slabo da imaš osjećaj da ti zagrljeni klizi iz dometa. To je čitava nauka. Komplikovanije od ekstraktovanja DNK iz ćelije, komplikovanije od gel elektroforeze i PCR-a, komplikovanije od mehanizma ekspresije gena i denaturacije proteina. Znati zagrliti nekog srcem je umjetnost.

30.11.2016.

Još samo malo

Hodala je, tako, bosonoga po travi. Rub iznošene crvene haljine mutio je maglu. Drhtala je, ali je nastavila odlučno koračati. Stigavši, spustila je korpu i počela trgati cvijeće. Mrzila ga je. Mrzila je to prelijepo, raznobojno cvijeće. Mrzila je miris bezobličnih sjena koji se mješao sa tim nježnim mirisom. Mrzila je hladnoću betona i zveket kovanica. Mrzila je poglede, poglede mržnje i sažaljenja koje je trpila svaki dan. Mrzila je čak i pozdrave, zalutale pozdrave, kako ih je zvala. Pozdrave onih koji su mislili da je poznaju. Ha, poznaju. Pozdrave figura koje je put nosio baš pored njene korpe pune cvijeća i onog malo što je ostalo od njenog ponosa. Tada bi, od nerovoze, spustila glavu, pomilovala koju laticu i promrljala nešto što je trebalo biti odgovor koji niko ne bi čuo. Mrzila je kako se osjećala. Sram, ljutnja, bol. Sve to za nekoliko kovanica. Nekoliko kovanica dnevno. Da li je uopšte vrijedno toga? Naravno da jeste, prekorila se. Još samo malo, izdrži još samo malo, ponavljala je dižući sada već punu korpu. Još malo i više nećeš osjetiti hladnoću trotoara, već toplinu. Toplinu svojih novih cipela.

28.11.2016.

Ako sjedneš i razmisliš

Ako sjedneš i razmiliš o svemu, shvatit ćeš da ustvari nije bitno koliko leda je okovalo tvoje srce, niti koliko je težak tvoj korak. Nije bitno ni zašto se u tvojim očima ne oslikava nebo, niti zašto zvijezde ne sjaje onim sjajem. Zaista nije bitno ni zašto glumiš da si sretna, niti zašto te nije briga što je sat davno otkucao ponoć. Ako sjedneš i razmisliš o svemu, detalji su samo detalji, baš kao što je vjetar samo vjetar, baš kao što je huk samo huk. I nije bitno da li si poslala pisma i da li su ona došla do odredišta, jer, kad sjedneš i razmisliš o svemu, ljudi su samo ljudi i možda očekuješ previše. Da, baš tako: možda očekuješ previše. Ako sjedneš i razmisliš o svemu, emocije su samo hemikalije koje struje tvojim tijelom i zvuk je samo vibriranje zraka. Tvoja sjena je samo sjena, a tvoja duša samo izgovor za osobu kakva si. Tvoje želje i ambicije samo slabi trag, a snovi samo iluzije. Ako sjedneš i razmisliš, draga moja, ti nisi ti. Ti si samo zvjezdana prašina.


<< 01/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031